Imala sam 16 godina kada sam prvi put upućena kod psihijatra, na moje insistiranje, jer koliko god bila dete, osećala sam da gubim bitku, da panični napadi nisu više samo nerealno loš osećaj umiranja, već da me prosto uzimaju celu pod svoju kontrolu. Elem, priča o mom problemu i borbi sa paničnim napadima trenutno nije tema, već ono što stupa nakon što preduzmemo prvi korak. Ne pamtim tačan naziv ustanove pa neću da „lupam”, bio je to dečiji institut za mentalno zdravlje u Nišu.

Čekaonicu pamtim do najsitnijih detalja: stolice poređane u krug, a u sredini novogodišnja jelka – u maju. Razgledala sam okolinu, trudila se da pogled zadržavam na predmetima i da potisnem ambivalentna osećanja. Ipak, moju pažnju nije mogla dugo zadržati ni ta novogodišnja jelka, okićena u sred proleća, zanimali su me ljudi.  Zanimalo me ko sedi oko mene, ko čeka red… Nije bilo puno mojih sapatnika, tim pre sam želela da dokučim zašto su tu, šta sa njima nije u redu, zaboga ovo je čekaonica za PSIHIJATRA, njihovi problemi moraju da budu vidljivi… ali nisu. I tad se vraćam u realnost: i ja sam tu zajedno s njima, i oni mene zagledaju i traže mi problem.
A ja sam bila ubeđena da se moj problem vidi golim okom.

Avaj, prođe sve to, prođe razgovor sa doktorkom, isplakah se sita, ali izađoh zadovoljna – prepisan mi je lek koji je meni u tom trenutku značio nadu za normalno funkcionisanje.

I prođe par godina. I problem se na problem nakači. Znala sam da moram opet kod psihijatra, ali ovog puta u mom Pirotu, i ne, ovaj put to nije dečija psihijatrija, ovde idu odrasli ljudi…. uh šta sam sve očekivala da vidim u toj čekaonici. Zamišljala sam nervozne ljude, ljude koji lupaju na vrata, ljude sa ubilačkim pogledima, ljude koji predstavljaju opasnost za mene… ali umesto toga, videla sam samo obične ljude, i koliko se god diskretno trudila da im vidim problem, nisam uspela. Ali sam zato bila ubeđena da oni moj problem vide, da moja masna kosa (juče oprana) njima znači zapuštenost zbog bolesti, da moje bubuljice znače… eto ne znam šta, ali da doprinose tome što sam tada na tom mestu, da celokupno moje držanje njima izaziva sažaljenje… A ja nikog nisam sažaljevala, bili su to sasvim obični NORMALNI ljudi.
Kako je pored psihijatrijske, neurološka ambulanta, ljudi su me pitali da li čekam red za neurologa… Kakav je tek to pakao bio, osvestila bih se gde sam i prosto stidljivo rekla samo „ne” skrivajući pogled…

I tako mesecima, opet prođoše godine, opet se problem na problem nakači i… opet idem tamo. Opet me ljudi pitaju(baš svaki put me je neko to pitao) da li čekam red za neurologa, ali sad odgovaram „ne, čekam za psihijatra”, samouvereno i bez skrivanja pogleda, jer zašto bih, i ja sam samo obična osoba na običnom mestu kao i svi oko mene.

Poenta ovog teksta su mišljenja zastupljena među ljudima o psihijatru i odlasku kod istog. Želim ljudima da skrenem pažnju na sledeće:

  •  Neurolog, oftalmolog, otorinolaringolog, stomatolog, ginekolog (namerno ga pominjem), kardiolog… sve  su to lekari i specijalisti svoje oblasti podjednako kao i psihijatar, i to što idem kod psihijatra ne stigmatizuje me, isto kao što me ne stigmatizuje odlazak kod zubara. Ukoliko imate potrebu da širite priče o mom pokvarenom zubu, razumeću zašto imate potrebu da nagađate zašto idem kod psihijatra. U suprotnom ne.
  • Kod psihijatra ne idu „ludaci” jer „ludaci” postoje samo u vašim glavama. U realnosti, svi su samo obični ljudi.

Rašireno je mišljenje da su ljudi koji boluju od šizofrenije uvek opasni, nepredvidivi i da se ne mogu izlečiti.

Istina je da ti ljudi uz odgovarajuće lekove funkcionišu baš kao vi i da se njihova bolest ne razlikuje od bilo koje druge hronične bolesti koja ima tendenciju da se vraća, što možda iziskuje povećanje doze leka ili hospitalizaciju u krajnjoj nuždi.

NI JEDNA BOLEST NE MENJA IDENTITET.

Anksioznost je nešto što ja imam, ne nešto što ja jesam. Šizofrenija je nešto što neko ima, a ne što jeste.

  • Morate da shvatite da to što ja ili bilo ko ide kod psihijatra ne znači da smo opasni po vas. Ja mogu napisati čitavu knjigu sad o podeli i značenju mentalnih poremećaja ponaosob, ali smatram da pored izvora informacija, kakve svako ko ovo čita ima, to bi mi samo oduzelo vreme.

Odlazak kod psihijatra može značiti da osoba trenutno prolazi kroz životnu krizu, a može biti i da je u psihotičnom šubu uradila nešto strašno. Ovo drugo je ekstrem i veoma je opasno gledati na psihičke poremećaje kroz takvu prizmu, doduše ja lično najviše krivim medije za takvu sliku.

Jeste li znali da su samo 2% svih ubistava na svetu počinii ljudi u psihotičnom napadu?

  • Ako ne vidite na meni znake agresivnosti ili bilo kakvo nedolično ponašanje, a idem kod psihijatra – ne znači da sam mentalno zaostala.
  • Nisam „jadna” i „sirota” zato što idem kod psihijatra, pa i vi idete kod zubara kad vas boli zub ili kod kardiologa kad vam preskače srce.
  • Pokušaj blaćenja nekoga argumentom „ma on ide kod psihijatra”, kod svakog razumnog čoveka treba da bude samo to – pokušaj.

NIKO NIJE MANJE VREDAN AKO IDE KOD PSIHIJATRA.

Lekari svih specijalnosti su tu da nam pomognu, mi svoje probleme ne biramo, meni niko nije dao izbor tipa „da li hoćeš da imaš čir na želucu ili panične napade”. Besmisleno je jedan problem stigmatizovati, drugi sažaljevati, na treći biti ravnodušan.

I da, to što idem kod ginekologa ne znači nužno da imam „neku boleštinu” ili sam trudna, možda me samo boli za zlurade komentare.

Autor: Jovana Denčić