Sajber nsilje ili nasilje na internetu je bilo koji oblik nasilja koji nastaje posredstvom digitalnih tehnologija.

Bilo da se odvija preko društvenih mreža, SMS poruka, igrica, ovakvo ponašanje za cilj ima da uplaši, uvredi ili osramoti osobu pred drugima.

Sad vas molim da zavirite u sebe na minut.

Kakve osećaje, emocije, senzacije u vama izaziva definicija koju ste upravo pročitali?

Sigurna sam da ste se nečega setili.

Možda dečaka s kojim ste išli u odeljenje u osnovnoj, koji ima govornu manu, a kog je grupa frajera iz odeljenja snimila i okačila snimak na Jutjub.

Možda slike devojke koja uopšte nije išla u vašu školu, a koju, iz vama nepoznatog razloga, svako u vašoj školi ima u telefonu, voljan da je podeli sa svakim ko za to iskaže interesovanje, i kojoj se svi smeju i smišljaju neslane šale i neistinite anegdote, samo zato što je uslikana u trenutku nakon što je automobil prešao preko bare i nakvasio joj belu haljinu.

Možda devojčice koju su naterali na jako loše stvari, snimili i terali je da radi sve što joj kažu jer će u suprotnom pokazati snimak njenim roditeljima.

Možda ste se setili društvene mreže Ask.fm i te jedne anonimne poruke koju ste tamo dobili: – Ti si niko i ništa, ne vrediš, neko toliko ružan kao ti ne zaslužuje da živi. UBIJ SE!

Možda zbog toga zadrhtite i dan-danas na pomen sintagme vršnjačko nasilje.

Možda devojke koja se povlači u sebe, koja mrzi sebe, samo zato što ima par bubuljica na licu, a koja svakodnevno dobija slične poruke… i počinje da veruje osobi koja ih piše.

Možda ste se setili i slučaja od pre par meseci gde se devojčica ugušila radeći Tik-tok izazov. Sećate se da ste u tom trenutku bili besni, pitali se kuda ide ovaj svet, proklinjali roditelje koji deci dopuštaju korišćenje društvenih mreža.

Ili se možda sećate momka koji je oduzeo sebi život, kog su posthumno svi osudjivali zbog tog ishitrenog postupka koji mu nije trebao, jer šta mu je falilo, imao je sve, a za koga malo ko zna da je godinama živeo u strahu, da ga je obuzimao osećaj užasa svaki put kad čuje zvuk poruke jer je znao da je svaka nova poruka – nova pretnja i ucena od strane osobe koju jedva poznaje, koju je blokirao mnogo puta ali bi svaki put ta osoba napravila novi profil namenjen maltretiranju njega. Taj momak nije smeo da kaže roditeljima šta se dešava, jer je znao da bi bio kažnjen, a nije znao od koga da zatraži pomoć….

U pravu ste. Sve ovo jesu oblici sajber nasilja. I da, sajber nasilje itekako može imati ne samo loše već i fatalne posledice.

To što se odvija u virtuelnom prostoru, ne znači da nije realan problem.

Mladima, a pogotovo deci, virtuelni prostor je jednako realan kao i stvarni svet oko njih.

Kako ga sprečiti, pitanje je koje se samo nameće.

Pre svega, prevencija.

Deca do 13 godina ne bi trebalo da imaju profile na društvenim mrežama, no, nažalost za to ne postoji nikakva kontrola.

Edukacijom, učenjem o medijskoj pismenosti moglo bi se postići puno.

Poražavajuće je što bi veliki broj roditelja dece koja trpe nasilje problem rešavali fizičkim obračunom sa samim nasilnikom ili njegovim roditeljima – dakle NASILJEM.

Moramo razjasniti jednom za svagda- nasilje se ne rešava nasiljem. Ne samo zato što se time može postići kontraefekat, već zbog jednog kompleksnijeg problema:

Nijedno dete nije rodjeno kao nasilnik. Postalo je to iz nekog razloga, koji mi ne možemo utvrditi na prvi pogled. Kažnjavanje deteta zato što je drugu ukralo patike, možda će dovesti do toga da više nikome ništa ne ukrade… ALI samo zato što će se plašiti kazne.

Neće uvideti zašto je loše ukrasti, udariti, zadirkivati, snimati bez dozvole, deliti protiv nečije volje snimke sa eksplicitnim sadržajem…. samo će se plašiti kazne. A taj strah neće trajati zauvek.

Dete poraste, roditelji mu više ne mogu ništa, nema straha od kazne, a ne zna zašto su pojedina ponašanja loša – dobitna kombinacija za osobu sklonu kretanju na pogrešan put.

Zato roditelji treba da grade odnos poverenja, autoriteta, ali i prijateljstva sa detetom od samog njegovog rodjenja. Učiti dete empatiji od najranijih dana, jer što su deca mladja to više usvajaju obrasce ponašanja.

Takodje učiti decu da nije sramota ako im neko predlaže ili ih tera na nešto što ne žele, ali da jeste sramota terati drugog na nešto što ne želi, da je kriv uvek onaj koji se ponaša loše prema njima u takvim situacijama i, najvažnije, da sve zbog čega se osećaju neprijatno, postidjeno, uplašeno, ispričaju roditeljima, jer oni su ti na koje se dete može uvek osloniti.

Druga važna stvar, svako, pa i sajber nasilje treba prijaviti školskom psihologu i pedagogu, koji će preduzeti sve potrebne mere.

Svaka škola ima protokol za zaštitu učenika od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja.

Ovde jako važnu ulogu imaju nastavnici.

Svi znamo da su ponekad skloni da učenika koji je nezainteresovan za nastavu, ćutljiv, zamišljen i povučen, ocene kao lenjog a onog nemirnog, svadjalicu, koji im prkosi, kao problematičnog. U oba slučaja bez dublje analize.

Učenje medijske pismenosti moglo bi pomoći i deci i nastavnicima da bolje uvidjaju neke stvari.

Edukacija je prevencija.

Psiholog treba da pruži pomoć ne samo žrtvi nasilja, već i nasilniku, jer kao što rekoh, nijedno dete nije rodjeno kao nasilnik. Potrebno je naći uzrok takvog ponašanja, a veoma česti uzroci koji se kriju ispod besa su: tuga, frustracija, nezadovoljstvo, anksioznost…

Ako sve prethodno ne urodi plodom, treba se obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslova za visokotehnološki kriminal Republike Srbije, sa obavezno priloženim dokaznim materijalom – skrinšotovima poruka, snimcima, govornim porukama, snimljenim razgovorima i svime što može pomoći rešavanju slučaja.

Za kraj, bitno je znati da rešenje postoji ali da svi pomalo treba da  doprinesemo prevenciji ovog ozbiljnog društvenog problema.

Na mladima svet ostaje, i zato se moramo edukovati, širiti svest i informisati druge.

Znanje je moć.

 

Autor: Jovana Denčić