Mr. Nobody, film iz 2009. godine režirao je belgijski režiser i dramski pisac Žako van Dormel, čija se dela uglavnom sa velikom dozom empatije bave portretima ljudi sa mentalnim ili fizičkim invaliditetima. Mr. Nobody nije mnogo drugačiji.

Na samom početku filma odigrava se sićušni deo života čoveka sa Alchajmerovom bolešću. Gospodin Niko, po kome je film i dobio naziv, a koga igra američki glumac Džered Leto, iznova se budi iz smrti u smrt, odgovarajući već dosta istrošenim glasom kako mu je svega 34 godine.

Uz nekoliko pomešanih žanrova, dobijena je struktura jedne čarobne priče za koju se ne može reći da prati tok određene radnje. Ona se prikazuje kroz gomilu umetnički razbacanih scena iz različitih perioda života i neživota, namerno ili nasumično izabranih.

Kada se svaka od njih stavi na svoje hronološko mesto, može se uočiti nekoliko presudnih razdoblja života čoveka po imenu Nemo, koji je u svojoj 118. godini ostao poslednji smrtnik na Zemlji. Scena koju smatram apsolutnom srži filma je ona koja se odigrava pre Nemovog rođenja. Prema njegovim sećanjima, bebe pre zvaničnog početka života znaju svoju kompletnu budućnost. Međutim, nakon što Andjeli Zaborava ostave otisak prsta na bebinoj gornjoj usni, ona zaboravi sve u šta je ikada bila upućena i – rodi se u neznanju.

Vrhunac zablude javlja se onda kada Nemo ni sam ne zna koji je tačno život stvaran: sa kojom ženom ide u krevet i čiju decu budi ujutru za školu. Igru koju sudbina igra kartama podseća me na porodično stablo. Počinje se od jedne tačke, a nastavlja se malim brojem izbora koji se nekontrolisano šire kretanjem ka jednom od njih.

Osim glavne teze, koja kazuje da samo jedna odluka može obrnuti svet naglavačke (a dobro je uzeti u obzir i da ih ima nebrojeno), postoje i sitne, jedva primetne rečenice koje mogu biti shvaćene kao grđenje čovečanstva za određena (ne)dela. Godine 2090. novinar vodi intervju sa stoosamnaestogodišnjim Nemom:

Kako je to izgledalo kada su ljudi bili smrtni?

– Bilo je automobila koji su zagađivali, pušili smo cigarete, jeli meso, radili sve što se ne može u ovoj rupi. I bilo je prekrasno.

Izvučen je nepogrešiv zaključak da vožnja automobila, pušenje cigarete i jedenje mesa kao radnje odlikuju samo jadne smrtnike. Jer – oni besmrtni su bogovi, a bogovi su najmoralnije kreature. Druga činjenica koja proizilazi iz Nemovog odgovora na pitanje je ta da je svet pun neizvesnosti onaj koji svako zaslužuje da živi, zato što je takav najbolji. Šta god da načinimo, neko je uvek tu iza ćoška da prokomentariše i osudi, stoga u praksi ne može važiti pravilo da je moral ono nešto vrhovno čime se vodimo kroz život, a i ulicu. Kao posledicu dugovečnom razmišljanja i isravnosti osetićemo da ne znamo gde se nalazimo, niti koliko godina vučemo za sobom, baš kao naš glavni junak – go spodin Niko. Odavno sam čula jednu legendarnu rečenicu, a to je da ćemo se pokajati šta god učinili.

Na 1st Magritte Awards, održanim 5. februara 2011. godine, film je bio nominovan za sedam, a osvojio je šest nagrada. Takođe, dobio je i People’s Choice Award for Best European Film na 23rd European Film Awards i još mnoge druge.

Publika je pozitivno reagovala nakon premijere na 66th Venice International Film Festival, dajući desetominutni aplauz glumcima, koji su izašli na scenu po završetku prikaza filma. Na sajtu Rotten Tomatoes, film ima 66% pozitivnih komentara od ukupno 29 kritika, što mu daje prosečnu ocenu 6,58/10.